Dugo je rusko tužilaštvo tražilo od kolega iz Kambodže da izruče biznismena Sergeja Polonskog, optuženog za teška krivična djela. Kao rezultat toga, kamboške vlasti su ga privele, razmotrile zahtjev iz Moskve, a zatim su ga pustile uz kauciju, negirajući njegov prisilni povratak. Mnoge zemlje sa popisa onih koje još nisu potpisale ugovor o ekstradiciji s Rusijom čine isto.
Šta je izručenje
Izručenje (od latinskih riječi ex - "od, spolja" i traditio - "transfer") znači hapšenje i prisilni povratak kući građana koji su počinili neki zločin u svojoj domovini i pobegli u inostranstvo. Primjenjuje se i na osumnjičene i osuđene na zatvorsku kaznu, što je jedan od oblika koji države koriste u borbi protiv kriminala. Svi slučajevi izručenja odvijaju se uz učešće ne samo tužilaštva, suda, policije i drugih agencija za provođenje zakona, već i Nacionalnog biroa Interpola.
Da li je izručenje obavezno?
Riječima, gotovo sve države se aktivno bore protiv kriminala. Zapravo, stvari ne idu tako glatko, jer je glavni uvjet za izručenje formalni ugovor. Njegovo odsustvo, kao, recimo, u Rusiji i Sjedinjenim Državama, postaje dobar razlog za odbijanje izručenja zločinca njegovoj domovini.
Stručnjaci za međunarodno pravo ističu da potpisivanje ugovora uopće nije obveza, već pravo. Mnogo toga može utjecati na odluku. Na primjer, loši odnosi između predsjednika. Zbog toga ne postoji cjelovit popis zemalja iz kojih uopće nema izručenja. Međutim, poznato je da gotovo svi, uključujući i Rusiju, ustavno zabranjuju izručenje samo vlastitih građana, njima se sudi kod kuće.
Mnogi se ljudi vjerojatno sjećaju tragične priče o zauzimanju sovjetskog aviona i otmici oca i sina Brazinskasa u Tursku 1970. godine. Tada je sovjetska vlada uporno i opetovano tražila izručenje otmičara i ubica, ali svaki put je to odbijeno samo zbog nepostojanja sporazuma.
Trenutno je Rusija potpisala 65 sporazuma sa zemljama koje su takođe članice Interpolovog sistema. Istovremeno, Rusi još nisu uspjeli da se dogovore sa još 123 predstavnika ovog međunarodnog sistema. Među "otpadnicima" su posebno SAD, Velika Britanija, Venecuela, Bjelorusija, Ukrajina, Kina, Švedska, Izrael, Japan, Poljska i drugi. To jest, u teoriji, svih ovih više od stotinu zemalja može sasvim ignorirati zahtjeve ruskih vlasti za izručenje odbjeglih kriminalaca, što često čine. Međutim, kao i obrnuto.
Ugovor na lageru
Ponekad se dogodi da se izručenje dogodi mimo ugovora. Poznat je slučaj kada je Izrael ipak želio izručiti Šumšuma Šubajeva Rusiji, koju su tražili zbog brutalnog ubistva u Kislovodsku. Ali ovaj je gest učinio tek nakon što je obećao da će vratiti Šubajeva u izraelski zatvor nakon suđenja. Inače, Izraelci su Bosni i Hercegovini izručili bivšeg srpskog vojnika Aleksandra Cvetkovića, optuženog za masakre tokom građanskog rata.
Naravno, medalja ima i drugu stranu; izručenje se odbija čak i uz trenutni sporazum. Osnovi mogu biti nedovoljna baza dokaza o zločinu; politička, a ne krivična pozadina zahtjeva; pružanje političkog azila osobi; zlostavljanje u zatvorima; prisustvo mučenja i smrtne kazne.
Japan je otišao još dalje, sposoban da ignoriše zahtjeve samo na osnovu toga što su upućeni etničkim Japancima koji su im pobjegli. Upravo se to dogodilo kada je Peru pokušao izručiti bivšeg predsjednika svoje zemlje Alberta Fujimorija iz Tokija.
Obećana zemlja
Mnogi se kriminalci, posebno bogati, ne kriju uvijek u Engleskoj, Švedskoj ili Izraelu, koji ih ne izručuju svojim zemljama ili ih izručuju, ali uz velike poteškoće. Često za sklonište biraju takozvane priobalne zone ili ekonomski nerazvijene i stoga posebno gostoljubive države Azije i Centralne Amerike. Potonje, posebno, uključuju već spomenutu Kambodžu, kao i Belize, Gvajanu, Nikaragvu, Trinidad i Tobago, ostrva Turks i Kaikos i slično. Njihova ekonomija siromašna resursima snažno je zainteresirana za priliv stranog kapitala. Čak i ako ima trag zločina.
