Komunikacija je proces razvijanja različitih kontakata među ljudima koji su nastali kao rezultat zajedničkih aktivnosti. Komunikacija uključuje razmjenu različitih vrsta informacija, razvoj jedne strategije, percepciju jedne druge. Ozbiljan problem modernih menadžera je slabo poznavanje ili čak nepoznavanje međuljudske komunikacije.
Opšti komunikacijski model u upravljanju
U teoriji upravljanja trenutno ne postoji općeniti model poslovne komunikacije. Potpuno isto kao što za to ne postoji jedinstvena definicija. Međutim, većina istraživača razumije ovaj koncept kao proces interakcije koji se događa razmjenom informacija usmjerenim na određeni rezultat. Takva se razmjena događa u procesu svrsishodne aktivnosti.
Neki naučnici u polju upravljanja i upravljanja stavljaju naglasak na kauzalne ciljeve i funkcionalni sadržaj u definiranju komunikacije. Razlikuju poslovno komunikativnu komunikaciju koja se provodi pomoću simboličkih sredstava. Može biti uzrokovano potrebama aktivnosti, a takođe ima za cilj i promjenu ponašanja te semantičke i lične formacije partnera u aktivnosti.
Faze komunikacije
Komunikacija u upravljanju može se podijeliti u nekoliko faza.
Prva faza je određena potrebom za komunikacijom. Podstiče kontakt sa drugim ljudima.
Druga faza je usmjerena na ciljeve ove komunikacije, u neposrednoj komunikacijskoj situaciji.
Treća faza je planiranje sadržaja komunikacije. U ovoj fazi osoba često nesvjesno određuje šta će se reći sagovorniku.
Četvrta faza je direktan kontakt. Sagovornici razmjenjuju mišljenja, činjenice i ideje. Rezultat ove faze su povratne informacije, odnosno prilagođavaju se stilovi, metode i pravci komunikacije.
Problemi u implementaciji komunikacije u upravljanju
Gotovo svi istraživači ovog problema slažu se da aktivna komunikacija između zaposlenih može biti rješenje za sve probleme i nevolje organizacije. Kao da više takvih komunikacija može nastati manje različitih problema ili će se oni riješiti mnogo brže. Ovu poslovnu strategiju treba tretirati oprezno. Napokon, menadžeri ili cijela organizacija u cjelini s takvim pristupom mogu se pretvoriti u preopterećene centre za odgovaranje na razna i brojna pitanja, a samim tim i u spremište apsolutno nepotrebnih informacija.
Druga krajnost, koja može dovesti do nepotrebnih problema, je minimalni broj različitih kanala za komunikaciju u timu. To ne može smanjiti količinu informacija, već ih, naprotiv, prebacuje u podzemne centre, što direktno utječe na kvalitet odluka koje donose vođe.
